Ja sam samo Sanjar čiji pogled gasne...

Samo dva puta je pala kiša za ovaj mjesec - tada i danas. Očigledno da je i ono isto nebo zaplakalo. Tada su udarali i munje i gromovi, pucalo je sa neba, pucalo je iz nas. I puklo je! Danas, nakon petnaestak dana, opet pada kiša, ali ona tiha, lagana, koja polako sapira sve tragove koje smo ostavili ovog ljeta. I čini mi se da ih je saprala.

 

Tišina, muk, stezanje u grudima i lupkanje kiše o oluk, to je sve što čujem... i osjećam... I apsolutno ništa više. Nema više ljeta, sunca i optimizma. Sve je umrlo, umrlo one noći kada su gromovi odjekivali crnim nebom i mojom dušom. Opet su me ljudi razočarali. Opet sam ispala naivna. Opet su mi ubili osmjeh. A ova kiša, meni u inat, i dalje pada... Pada i briše sve što smo bili, briše i onaj najmanji trag koji smo ostavili pod ovim, nekada tako vedrim i zvjezdanim nebom. Sve je opet ružno, sivo i mračno. Opet sam, umjesto sreće, produžila trenutke tuge u beskonačnost. To mi tako prokleto dobro ide! Čitav sam život mrzila i jesen, i pastelne boje, i sivilo. A sad imam sve to, i ne znam kako da ga nosim. Nekako mi ne ide uz mene, a moram... 

 

I tako... Sjetih se jednog starog teksta, koji je očigledno pisala neka mudrija ja, da kad umre ljubav i vjera u bolje sutra, ostaje jedna mala, pa makar bila ko zrno soli... nada...